Sam miješa svoje boje jer pružaju više mogućnosti od industrijskih, a dok slika u ateljeu u središtu Zagreba, sluša glazbu ili audioknjigu. Kada završi pandemija, želio bi ponovno putovati svijetom, otići u španjolski muzej Prado i zatvoriti se u njega na sedam dana – samo zbog Velásqueza. U međuvremenu će završiti slike velikih formata za izložbu u zagrebačkome Muzeju za umjetnost i obrt, čiji datum otvorenja još nije određen. Zlatana Vehabovića (39), docenta na Akademiji likovnih umjetnosti, umjetnički krugovi smatraju jednim od najuspješnijih slikara mlađe generacije. On sam, pak, svoj uspjeh ne mistificira: “Kao što kaže Bob Dylan, uspjeh je probuditi se ujutro, navečer ići spavati, a između toga raditi što želiš. Negdje sam na tom tragu”, zaključuje.
Što vam je lakše: započeti ili završiti sliku?
Najteže je ono što se događa u sredini. Nekoliko je faza u nastanku novog ciklusa, ali meni je uvjerljivo najgori dio nakon završetka velikog projekta. Ja sam biće zaokruženih cjelina, volim se tempirati na duge staze i onda ih razrađivati. Kada završim sliku, volim je spakirati i ne vraćati joj se kako mi ono sljedeće što ću raditi ne bi bilo poznato ni tematski ni interesno. To razdoblje inkubacije prije stvaranja nečega novog mi je katastrofalno, kao da sam u vakuumu; što god napravio i kamo god krenuo, sve mi se čini loše, amaterski, nedorečeno i već viđeno. No kada krenu nove slike, onda je lako.
Kako je došlo do suradnje s Muzejom za umjetnost i obrt u kojem ćete imati izložbu?
Vesnu Ledić, voditeljicu njihovih projekata, upoznao sam na za mene dosta specifičnom događanju. Magazin Elle mi je 2018. godine dodijelio nagradu za umjetnika godine, a gospođa Ledić predložila mi je razgovor o mogućoj suradnji, što mi je jako odgovaralo jer sam se taman nalazio u tom vakuumu.
Trebao vam je poticaj?
Da, to je dobra riječ. Imao sam nekoliko ideja u kojem bih smjeru mogao krenuti, a naš je susret moj interes usmjerio na ono što me oduvijek zanimalo. Naime, MUO ima zanimljivu praksu pozivanja umjetnika da interveniraju u njegov postav. Svidjela mi se ta mogućnost referiranja na postojeće radove u kolekciji muzeja stvarajući vlastita rješenja i izvedenice koje se nadovezuju na opus kolega ili znamenitih likovnih djela.
Kada ste odlučili da će to biti u formi slikarskog kolaža?
Takav način rada već sam 2016. koristio u ciklusu vezanom uz Arktik. Tada sam prvi put počeo eksperimentirati slikanjem kolažiranih kadrova pozicioniranih preko klasičnog prizora jer sam osjetio zasićenje klasičnom figurativnošću gdje uvijek dominira centralni motiv. Na neki način ta mi je priča postala ograničavajuća. Kolaž se pojavio kao metoda u kojoj se nisam morao odreći figuracije, ali sam ubacio neki element kaosa koji tu kompoziciju razmontira kako bih podsjetio gledatelja da je iluzija koju stvaramo samo pasta boje nanesena kistom na platno. Formalno, podignuo sam to na hrabriju razinu.
Kad stojite pred platnom s kistom i paletom u rukama, možete li zamisliti sobu ili ured na čijem će zidu stajati vaša slika?
Moram priznati da se u proteklih 15 godina slikanja time nisam pretjerano zamarao. Slike se naslikaju, prodaju, odnesu ih iz ateljea, dobiju svoj život. One stoje na nečijem zidu, najčešće ih je kupio netko tko ih jako voli. Nemam puno slika, radim velike formate i naslikam ih pet do deset godišnje, tako da ih njihovi vlasnici, mislim, imaju iz pravih razloga. No zanimljivo je primijetiti kako se nakon jednog generacijskog ciklusa određeni broj mojih slika počeo seliti. Od prvih vlasnika do sljedećih, na neki način izlaze iz prvotne orbite koju sam im svojim djelovanjem zacrtao i odlaze ondje gdje nad njima više nemam nikakvu kontrolu. Specifičan je to osjećaj, pozitivan, jer slika mora na neki način cirkulirati da bi živjela.
Što vam je bilo presudno u izgradnji reputacije?
Ne znam to definirati. Znam samo da se taj put ne smije kompromitirati. Svatko u ovaj posao ulazi iz nekog osjećaja u srcu, ima osobnu motivaciju. A to nikada ne bi smio biti pretjerani uspjeh jer ovo je pogrešno mjesto želite li zaraditi veliki novac. Budimo pošteni, 95 posto umjetnika na rubu je siromaštva. No umjetnost je takva od pamtivijeka, u njoj se samo malo ljudi uspije obogatiti tijekom života. U materijalnom dijelu moja je životna misija bila doći do osnovnog minimuma kako bih mogao provoditi vrijeme u ateljeu a da ne moram izići i novac zaraditi na alternativan način. Srećom, vrlo je brzo došlo do toga. Zadovoljan sam jer se ta moja bitka događa u mom ateljeu, a ne u nekom vanjskom vrijednosnom sustavu. Afirmacija se može dogoditi, a i ne mora. Zato je važno shvatiti da je to maratonski posao. Jedan uspjeh ne znači uspjeh u životu, a svaki čovjek doživljava ga na svoj način. Nisam siguran da je u ovom poslu važno mjeriti ga tržišnim kriterijima. I moda se mijenja svakodnevno. Dolaze i nove generacije, a u takvim okolnostima jedino je važno ostati relevantan, ne kompromitirati vlastitu viziju od koje ste počeli kao mlado biće i razmišljati što želite sa sobom.
…….
Cijeli intervju sa Zlatanom Vehabovićem s kojim je razgovarala Dubravka Tomeković Aralica pročitajte u trećem broju magazina Adria Luxury Society. Digitalno izdanje dostupno je pretplatnicima na Adria Luxury Society newsletter.
Fotografije: Dražen Kokorić
