Novo izdanje Premium magazina Adria Luxury Society, kojem je misija osnaživanje i povezivanje poslovne zajednice Adria regije, donosi niz aktualnih tema i zanimljivih intervjua sa stručnjacima i opinion makerima te primjere uspješnih svjetskih i regionalnih luksuznih projekata kao i priče koje pokazuju svu snagu ovog tržišnog segmenta luksuza.
Naslovnicu novog broja koja odiše ‘luksuzom usporavanja’ potpisuje zagrebački umjetnik s berlinskom adresom Lovro Artuković.
Otkako od sredine osamdesetih godina svoja djela izlaže na samostalnim i grupnim izložbama, njegove slike – ulja na platnu, šperploči i MDF ploči – te crteže ugljenom na papiru, osim u Hrvatskoj, vidjela je i likovna publika u Aleksandriji, Ankari, Beču, Berlinu, Budimpešti, Krakovu, Lisabonu, Münchenu, Moskvi, Parizu, Pragu, Sarajevu, Skoplju… Svoju posljednju skupinu djela, sastavljenu od 43 slike, Lovro Artuković, rođeni Zagrepčanin koji od 2003. živi u Berlinu, nazvao je “Usporavanje”. U zagrebačku Modernu galeriju, nacionalni muzej moderne umjetnosti te u Umjetničku galeriju u Dubrovniku privukao je mnogo posjetitelja.
Kada dosegnu životnu zrelost, mnogi umjetnici postaju produktivniji i mahnito slikaju. Koji je bio vaš okidač zbog kojeg ste izabrali ritam usporavanja?
Mislim da je Louise Bourgeois rekla kako se mogla ozbiljno posvetiti umjetnosti tek kada se riješila muževa, djece i ljubavnika. Tako mi je nekako ostalo u sjećanju, nadam se da nisam pogrešno prenio njezine misli. U jednom trenutku, potpuno biološki, više nemate potrebu raditi nešto što vam je nekada oduzimalo puno vremena i koncentracije ili vam to prestane imati smisla. Ako se to dobiveno vrijeme, bez distrakcija i s jednakom strašću kojom se prije živjelo, iskoristi za rad, mogu se dogoditi čuda. Nisam želio “štancati” djela nego sam, unatoč ovom vremenu površnosti i brze potrošnosti, odlučio pokušati napraviti nešto kvalitetno prema vlastitim standardima. Nešto što će i od mene i od promatrača zahtijevati da usporimo, zastanemo i stvarno se posvetimo slici.
U kakvoj su vezi kod vas produktivnost i radna disciplina?
Relativno sam neproduktivan, slike stvaram sporo i dugo. Nisam ni posebno discipliniran, jednostavno imam potrebu stvarati, ali to ne radim prema nekom rasporedu. Osim toga, smatram da radim i kada ne radim jer tada punim baterije nečim što će se jednom možda odraziti na slike. Dakle, gotovo bih mogao reći da radim i kada spavam.
Koji vam je detalj najzahtjevnije naslikati i zašto?
Svi su mi detalji na slici jednako važni, uglavnom ih obrađujem jednakom pažnjom, stoga su mi svi jednako zahtjevni. Kada se umorim stvarajući sliku, znam zamuljati ili ostaviti nešto poludovršeno, ali ako ona ostane kod mene, vratim joj se te novom energijom i novim iskustvom nastavim raditi na njoj.
Kakvu atmosferu želite postići ugljenom, a kakvu uljem na platnu?
Budući da ne moram miješati boje, ugljen mi omogućava da se potpuno posvetim motivu. Korištenje boja je zahtjevnije jer one su žive i moram voditi računa o njihovoj snažnoj prisutnosti. Neću reći da je tada motiv u drugom planu, na mojim slikama to svakako nije slučaj, ne radim apstraktno, ali u posljednje se vrijeme trudim bojama ostaviti više prostora da slobodno dišu.
Frustrira li vas što neke slike stvarate i dulje od dvije godine?
Ne. Mislim da je za mnoge moje slike bilo presudno upravo to što sam im se vratio nakon duljeg razdoblja. Čini mi se kako neke slike jednostavno ne žele da ih stvaram, da to ne zaslužujem sve dok ne savladam neke nove razine, tada mogu nastaviti.
Kako izgleda taj čarobni osjećaj zadovoljstva i olakšanja kada završite sliku?
Ideja o završavanju slike pomalo je mistificirana. Njemački umjetnik Gerhard Richter u jednom je dokumentarcu o sebi rekao da je slika gotova onda kada je lijepa. To mi se jako svidjelo, pogotovo s obzirom na to da se na umjetničkoj sceni riječ “ljepota” gotovo više i ne smije koristiti. Otad se i ja vodim tom idejom: slika mora biti lijepa. Osim toga, kada napusti atelje, ona počinje svoj autonomni život i u tom je trenutku za mene definitivno završena. Mogao bih reći da tada nastupa osjećaj olakšanja. Ali puno je slika kojima se divimo po muzejima slaveći njihove autore i ne znajući da su stoljećima drugi ljudi nešto mijenjali ili dodavali, ne mislim pritom samo na restauratore, tako da nikada ne znate kada je ona stvarno gotova.
Zašto vas Berlin noću osobito inspirira?
Zato što sam danju uglavnom u ateljeu. Šalim se. Inspirirali su me noć i svjetla grada koja se odražavaju razlijevajući se na mokrom asfaltu, a ne Berlin. To sam oduvijek želio slikati, a poklopilo se s mojim boravkom u Berlinu.
Koja vam mjesta u Berlinu najupečatljivije ocrtavaju duh grada i zašto?
U Berlinu ljudi uglavnom žive u svom Kiezu (četvrt) pa ne mogu govoriti o gradu u cjelini. Golem je i strukturiran je tako da svaka četvrt ima uglavnom sve potrebne sadržaje. Najčešće se krećem u krugu od kilometar i pol oko svog ateljea i rijetko odlazim u druge kvartove. Moj je atelje već dvanaest godina smješten na granici Kreuzberga i Neuköllna, u blizini Hermannplatza, koji nije baš na dobrom glasu. Ondje je okupljen velik broj naroda, rasa, skupina, hipstera, čudaka svih vrsta, ostarjelih hipija, dilera, narkomana, beskućnika, besposličara, radnika i umirovljenika, turista i mnogo mladih ljudi željnih zabave. Ponekad je iritantno i naporno, bučno i agresivno, ali neobično je kad se nađete negdje gdje je mirno. Posljednjih godina osjećaju se posljedice izbjegličke krize te su prisutni problemi manjka stambenog prostora i kriminala, ali živo je i još se osjeća dašak slobodarskog duha koji je prije bio prisutan u cijelom gradu. Ipak, ne tvrdim da želim ondje provesti ostatak života.
Na koje vas ljude i događaje asocira šuma? Zašto vam je privlačna?
Na narodnooslobodilačku borbu i partizane, Ivicu i Maricu, Crvenkapicu. Na bijeg od kuće. Na gledanje, osluškivanje, mirisanje. Na samoću. Šuma je prostor bez dubine i preglednosti. Ona za nas – iako smo je gotovo svagdje pripitomili – ima duboko mitsko značenje. Lijepa je, ali i opasno neizvjesna. Odrastao sam na rubu šume, na Pantovčaku, i tamo su nastali moji prvi crtački pokušaji. Devedesetih sam godina neko vrijeme dosta intenzivno slikao šumske prizore upravo zbog odsutnosti dubine i zagušenosti, jer sam tako osjećao to vrijeme. Sada se ponovno pojavila na mojim slikama jer sam želio neku banalnu situaciju izleta urbanih ljudi u prirodu prikazati u višeznačnom kontekstu.
Kada dosegnu životnu zrelost, mnogi umjetnici postaju produktivniji i mahnito slikaju. Koji je bio vaš okidač zbog kojeg ste izabrali ritam usporavanja?
Mislim da je Louise Bourgeois rekla kako se mogla ozbiljno posvetiti umjetnosti tek kada se riješila muževa, djece i ljubavnika. Tako mi je nekako ostalo u sjećanju, nadam se da nisam pogrešno prenio njezine misli. U jednom trenutku, potpuno biološki, više nemate potrebu raditi nešto što vam je nekada oduzimalo puno vremena i koncentracije ili vam to prestane imati smisla. Ako se to dobiveno vrijeme, bez distrakcija i s jednakom strašću kojom se prije živjelo, iskoristi za rad, mogu se dogoditi čuda. Nisam želio „štancati“ djela nego sam, unatoč ovom vremenu površnosti i brze potrošnosti, odlučio pokušati napraviti nešto kvalitetno prema vlastitim standardima. Nešto što će i od mene i od promatrača zahtijevati da usporimo, zastanemo i stvarno se posvetimo slici.
Kako izgleda taj čarobni osjećaj zadovoljstva i olakšanja kada završite sliku?
Ideja o završavanju slike pomalo je mistificirana. Njemački umjetnik Gerhard Richter u jednom dokumentarcu o sebi rekao je da je slika gotova onda kada je lijepa. To mi se jako svidjelo, pogotovo s obzirom na to da se na umjetničkoj sceni riječ „ljepota” gotovo više i ne smije koristiti. Otad se i ja vodim tom idejom: slika mora biti lijepa. Osim toga, kada napusti atelje, ona počinje svoj autonomni život i u tom je trenutku za mene definitivno završena. Mogao bih reći da tada nastupa osjećaj olakšanja. Ali puno je slika kojima se divimo po muzejima slaveći njihove autore i ne znajući da su stoljećima drugi ljudi nešto mijenjali ili dodavali, ne mislim pritom samo na restauratore, tako da nikada ne znate kada je ona stvarno gotova.
Treba li umjetnik imati sklonost marketingu, biti poduzetnik, kako bi mogao živjeti od svojih djela?
Marketing i poduzetnik nisu izrazi kojima bih se poslužio, iako možda mislimo na isto. Smatram da umjetnik mora imati karizmu, sposobnost da snagom svog uvjerenja u vlastitu djelatnost može privući i uvući druge ljude da na njegova djela gledaju jednako kao on ili da barem shvate kako su ona važna. Mislim da se to ne može naučiti na studiju ili treningu. Nema pravila, svaki karizmatičan umjetnik to postiže na svoj način. Iako za života nije prodao ni jednu sliku, Van Gogh je svojim gorućim uvjerenjem uspio svog brata navesti da ga uzdržava do smrti. Naravno, mnogi su umjetnici uspješni poduzetnici, ali oni uglavnom nisu moji idoli.
Kako doživljavate mogućnost virtualnog razgledanja izložbi tijekom pandemije prouzročene bolešću COVID-19. Koje ste takve izložbe posjetili?
Osjećam veliku odbojnost prema tome. Nisam posjetio niti jednu takvu izložbu jer smatram da je virtualno prikazivanje zaseban medij i on me ne zanima. Zanima me stvarno umjetničko djelo, a njega mogu doživjeti samo u realnosti. Vjerojatno sam staromodan, ali i nogomet bez publike izgleda pomalo besmisleno.
……
Cijeli intervju s Lovrom Artukovićem pročitajte u drugom broju magazina Adria Luxury Society. S njime je razgovarala Dubravka Tomeković Aralica.
Prijavom na adrialuxurysociety@adriamedia.hr osigurajte svoj digitalni primjerak magazina, a ovdje pogledajte njegov sneak preview Adria Luxury Society
#people #business #experience
